Nesebar (Bugarska), 17- 23. avgust 2026.

Bilo je to preko 50 kofera, preko 50 kostima, preko 50 drugačijih priča. Mladi i stariji, sa različitim iskustvima, očekivanjima i uspomenama koje je tek trebalo da nastanu. Od onih koji su prvi put krenuli na veliko međunarodno gostovanje, do onih kojima su putovanja, nastupi i pozornice već dobro poznati – svi su za tih sedam dana postali dio jedne velike, pomalo bučne, umorne, ali raspjevane i nasmijane porodice.

KUD „Mijat Mašković“ iz Kolašina učestvovao je na jubilarnom 25. Međunarodnom festivalu „Crnomorski biseri“ u Nesebaru (Bugarska). Na ovo gostovanje otputovao je rekordan broj članova Društva – čak 51 – vjerovatno najviše koliko ih je, otkad KUD postoji, zajedno krenulo na jedno putovanje.

Ali, ovog puta to nije bio samo broj.

Bilo je to preko 50 kofera, preko 50 kostima, preko 50 drugačijih priča. Mladi i stariji, sa različitim iskustvima, očekivanjima i uspomenama koje je tek trebalo da nastanu. Od onih koji su prvi put krenuli na veliko međunarodno gostovanje, do onih kojima su putovanja, nastupi i pozornice već dobro poznati – svi su za tih sedam dana postali dio jedne velike, pomalo bučne, umorne, ali raspjevane i nasmijane porodice.

PRIČE

Na putovanju se, možda više nego bilo gdje drugo, vidi ono što ansambl zaista jeste. Dana i Jovan sa perfektnim tajmingom dječjeg ansambla i dovoljno kiflica da se moglo dobro i da zaradi od prodaje na plaži u Nesebaru. Nastavnik i Direktor uvijek spremni da podignu atmosferu i započnu nove priče: od praistorije, pa do onog što je bilo prekjuče. Daso sa vječitim rasporedima proba i nastupa, ali i sa svojim cimerom koji analizira Zvezdinu igru u četiri ujutru uz zvuk motorne šege. Srle i Maša sa nevjerovatnim talentom da prespavaju gotovo čitavo putovanje – granice, pauze, galamu i da se potpuno zbunjeni probude i pitaju: „Jesmo li stigli?“.

Vidi se ko će kome pomoći da ponese kostim. Ko će provjeriti da li je neko stigao na doručak. Ko će podsjetiti drugara da ponese dio nošnje. Ko će podijeliti užinu, sačuvati mjesto u autobusu ili sačekati onoga ko malo kasni. Tu su bili i oni iskusniji  – Nidžo, Tara i Aleksandra, koji su pazili da svi budu na broju, da se stigne na probu, da kostimi budu spremni, da se zna kada je vrijeme za odmor, a kada za nastup. Ali, kao što to obično biva na ovakvim putovanjima, i odrasli su na trenutke postajali djeca – posebno onda kada je bilo vremena za kupanje, šetnju, igre i opuštanje.

Foto: B. Jeknić

A između svega toga – more

Nesebar će se pamtiti po kupanju, plivanju, zabranjenom skakanju i onim trenucima kada je cijela grupa, makar na kratko, zaboravljala na satnicu, probe i obaveze.

Neko je pokazivao koliko je dobar plivač, neko je tek skupljao hrabrost da zapliva dalje, a neko je, sasvim sigurno, više vremena proveo u smijehu nego u vodi.

Posebnu pažnju zaslužuju i Dasovi časovi plivanja: sjediš u plićaku i praviš pjenu nogama. Dobro sad… to su interne šale koje samo oni koji su bili tamo razumiju: „ž“, „đ“ i „c“.

Možda je upravo to i najljepša slika ovog putovanja:

Stariji su pazili na mlađe.

Mlađi su gledali starije i učili – ne samo korake i koreografije, već i kako se ponaša ansambl, kako se izlazi na scenu, kako se nosi odgovornost i kako se predstavlja Društvo.

Neko je nekome namjestio dio nošnje.

Neko je nekoga ohrabrio pred nastup.

Neko je podijelio slatkiš.

Neko je sačekao drugara.

Neko je prvi put stekao prijatelja koji je nekoliko godina stariji ili mlađi.

Neko je odolio da u nošnji ne proba bugarske specijalitete pored bine. A neko baš i nije.

A možda upravo u tome leži najveća vrijednost ovakvih gostovanja:

Iskustvo se ne prenosi samo u sali za probe.

Ne prenosi se samo kada stariji igrači stanu ispred mlađih i pokažu im korak.

Prenosi se u autobusu, u hotelu, na plaži, iza scene, dok se čeka red za večeru, dok se traži izgubljeni dio kostima i dok neko, umoran nakon cijelog dana, ipak pronađe snage da pomogne drugome.

Tih pet dana u Nesebaru bili su mnogo više od putovanja i festivala.

Bili su, na primjer, prilika da se u bazenu podigne kolo na kolu.

Da Aleksandra pomogne jednoj Hani i našminka još petnaest „Hana“, a Tara obuče nošnju maloj Tari i još dvadeset jednoj „Tari“. Da Nidžo obuče sve male „cimere“. Zapravo, da ih obuče šest puta do početka nastupa.

Da članovi snimaju vlogove koje Daso obriše prije nego ih i pregleda.

Da se neko prvi put osjeti dovoljno sigurno da izađe na veliku scenu.

Da neko drugi shvati da sada više nije među najmlađima i da je došlo vrijeme da baš on ili ona bude oslonac nekome novom.

…I zato će se iz Nesebara možda najduže pamtiti ono što se ne vidi na fotografijama:

Pamtiće se jutra kada je bilo teško ustati.

Pamtiće se pjesma sa braćom iz Banja Luke.

Pamtiće se redovna „vizita“ sa toplomjerom, probiotikom i čajem.

Pamtiće se ko je s kim sjedio, ko je koga čekao i ko je koga zasmijavao.

Pamtiće se odbojka, obavezna supa zbog stomačića, bilijar bez palica, šetnja kroz Stari grad sa gojaznim mačkama, vozač Momo koji Dasa „gađa“ pjesmom koju samo njih dvojica znaju u busu.

Pamtiće se Sarin, Bogdanov, Mašin i Olgin rođendan i Danin trud za pripremu torti i poklona.

A kada se sve sabere, ostaće jedna važna činjenica:

U Nesebar je otputovao rekordan broj članova KUD-a „Mijat Mašković“.

Ali se iz Nesebara nije vratila samo grupa putnika.

Vratila se grupa sa više prijateljstava, više zajedničkih uspomena, više međusobnog povjerenja i, možda, sa još snažnijim osjećajem da KUD nije samo mjesto gdje se uče koraci i pjesme.

To je mjesto gdje se raste.

Zajedno.

I gdje, bez obzira na godine, iskustvo i ulogu, svako ima nekoga da ga povede, podrži, sačeka i podsjeti da je dio jedne iste priče.

Koncerti

Naravno, razlog zbog kojeg se krenulo na put bio je i ono što KUD „Mijat Mašković“ najbolje zna – igra, pjesma i prenošenje nasljeđa. Na festivalu su učestvovali izvođački ansambli mlađeg i starijeg uzrasta.

Dječji ansambl predstavio se dijelovima iz Nematerijalnog kulturnog dobra „Tradicionalne igre kolašinskog kraja“, u njihovom autohtonom maniru – igranjem uz a cappella pjevanje. Nije to bio lak zadatak. Stati na scenu daleko od kuće, pred novom publikom, bez instrumentalne pratnje, osloniti se jedni na druge, na glas, korak i ritam – zahtijevalo je koncentraciju, sigurnost i međusobno povjerenje. Upravo zato je njihov nastup imao posebnu vrijednost. Dok su se čuli glasovi mladih izvođača i dok su se smjenjivali koraci tradicionalnih kolašinskih igara, na sceni nije bilo samo ono što su naučili na probi. Bilo je tu i mnogo zajedničkog rada, ponavljanja, strpljenja i želje da se nešto naše, autohtono i vrijedno, predstavi drugima. Reakcije publike i ostalih učesnika pokazale su da su u tome uspjeli. Starija grupa, kroz rad Sekcije za nasljeđe Balkana, predstavila se raznovrsnim repertoarom sa elementima bugarske plesne prakse. Bio je to poseban susret čitanja različitih kultura. Ovacije, čestitke i pozitivne reakcije domaćina bile su nagrada za trud, a Bugari su čak pozvali Dasa i Pecija da pređu u njihov ansambl. Nažalost, morali su da odbiju jer su vjerni svom klubu…

Bio je to Nesebar. Idemo dalje…

The post PREKO PEDESET SRCA, A JEDNA PRIČA ZA PAMĆENJE first appeared on CIRTIP.