ARHAIČNI KRIK U HIBRIDNOM TEATRU: “DARA I STANA” KROZ PRIZMU „ĐUDA“

Maribor, 21. i 22. mart

U konstelaciji savremene crnogorske, ali i regionalne pozorišne produkcije, rijetko se sreću projekti koji sa takvom hrabrošću i preciznošću spajaju rudimente duboke muzičke arhaične tradicije i radikalni izraz alternativnog teatra. Ostvaren na inicijativu KotorArta, projekat “Dara i Stana”, čiji je autor koncepta, muzike i teksta Karmina Šilec, renomirana slovenačka dirigentkinja i kompozitorka, u saradnji sa ansamblom “Kebataola” i “Carmina Slovenica”, nije samo scenska priča – to je savremeni zvučno-vizuelni ritual. U građenju te autentične, opore, a opet lirske atmosfere našla se i naša ženska pjevačka grupa “Đude” iz Kolašina (pri KUD-u „Mijat Mašković“ – JU Centar za kulturu Kolašin). Premijera i repriza održane su u Minoritskoj crkvi u Mariboru 21. i 22. marta 2026. g.

Projekat se bavi sudbinama žena rođenih u Crnoj Gori: Stane Cerović (1936), posljednje crnogorske virdžine iz sela Tušina kod Šavnika i Darinke Matić Marović (1937), proslavljene dirigentkinje i profesorke emeritus rođene u Herceg Novom. On je i dio šireg koncepta K. Šilec nazvanog „Željene i neželjene kćerke“ koji pored „Dare i Stane“ sadrži još niz segmenata kao što je „Milica“ zvučni događaj „kraljice noise muzike u Sloveniji“ – ozvučen fenomen prisilnih pobačaja ženskih fetusa.

Učešće “Đuda” u ovom međunarodnom projektu nije bila tek muzička ilustracija ili folklorna dekoracija. Naprotiv, njihov arhaični, moćni zvuk, koji baštini vjekovnu tradiciju sjevera Crne Gore, postao je ravnopravan dramski lik sa „Kebataolom“ i inicirao zvučni stub oko kog se plela narativna i pokretna struktura komada.

Sudar svijetova: Kada nasljeđe postane avangarda

Kada je prvi put objavljeno da će kolašinska grupa, poznata po striktnom prenošenju autentičnih napjeva, učestvovati u projektu hibridnog muzičko-scenskog pripovjednog teatra, javnost je bila intrigirana. Kako će se nesputana snaga pjevanja uklopiti u precizne okvire savremene režije i apstraktnog plesa? Ideju Ratimira Martinovića, direktora KotorArta, da se u projekat uključe „Đude“ prihvatila je i na fascinantan način iskoristila Karmina Šilec.

Tradicija nije muzejski eksponat, već živa, pulsirajuća materija koja, kada se oslobodi konzervativnih okvira, postaje najradikalnija avangarda.

Odgovor koji su Kolašinke dale na sceni bio je nedvosmislen. Tradicija nije muzejski eksponat, već živa, pulsirajuća materija koja, kada se oslobodi konzervativnih okvira, postaje najradikalnija avangarda. Iz zajedničke izjave koje su dale izdvajamo:

„Pronašle smo se u slobodi koju nam je ovaj projekat dao – da budemo prezenteri prošlosti, a istovremeno i stvaraoci budućnosti […] To je bio onaj „klik“ – spoznaja da naša tradicija nije muzejski eksponat […] Bilo je jasno da je riječ o nečemu posebnom jer smo osjetili ogromno poštovanje prema našem izvornom pjevanju, ali i hrabrost tima da nas postavi u potpuno novi kontekst […] Shvatile smo da tradicija i savremenost govore istim jezikom kada je emocija iskrena […] Mi nismo promijenile pjesmu, samo smo promijenile ogledalo u kojem se ona ogleda […] To je odlika velikih autora – za razliku od našeg medijskog neba i mnogobrojnih primjera tih prilagođavanja koja liče na neki estradizovani plejbek kič uradak umotan u nacionalne nošnje i zastave. To nije umjetnost – samo jeftina propaganda […] Umjetnost nema granice, ali ima zajedničku disciplinu. Kada se nađete u krugu ljudi koji donose drugačije estetske i radne navike, vi prosto morate da izađete iz čuvene zone komfora. To vas tjera da preispitate sopstvene metode i da pronađete taj 'zajednički jezik' koji prevazilazi riječi […] Takva razmjena energije neprocenjiva je jer vas pomjera ka novim rješenjima koja možda sami nikada ne biste otkrili. Ljudi koji dolaze iz drugih kulturnih i umjetničkih miljea vide naše priče na potpuno nov način. Oni primjećuju detalje koje mi, po navici, uzimamo zdravo za gotovo. […] Priču smo oslobodili lokalnih i ideoloških okvira i dali joj jednu univerzalnu vrijednost koja komunicira sa bilo kojom publikom, bilo gdje u svijetu. To estradizovana većinska domaća javnost, nažalost, još uvijek ne prihvata […] Kada znate da je priča sama po sebi snažna, nemate potrebu da je dodatno potcrtavate. Oslanjate se na istinu, a ne na glumu 'velikih tema'. Nismo željeli da pridikujemo, već da proživimo te sudbine.“

Kritika je složna u ocjeni da je upravo ovaj “pozitivni šok” – sudar arhaičnog glasa i digitalnog doba – dao predstavi “Dara i Stana” neophodnu težinu i uzemljenje. Dok su se na sceni smjenjivale dinamične sekvence, glasovi grupe iz Crne Gore djelovali su kao sidro, vraćajući gledaoca na univerzalne, mitske teme ženskih sudbina, snage i prkosa koje Dara i Stana simbolizuju. U scenskoj komunikaciji sa slovenačkom savremenom grupom „Kebataola“ čiji muzički izraz je zaista nevjerovatno zahtjevan, originalan i kvalitetan, autorka je u prvi plan stavila muziku uz inovativan instrument koji je nazvala „neogusle“. Naime, cijela priča nalazi korijene u narativnoj guslarskoj – ili homerovskoj kulturi pričanja priče.

Glas kao pokret, emocija kao zajednički imenitelj

Jedan od ključnih izazova bio je prevesti statičnost tradicionalnog nastupa u dinamiku teatra. “Đude” su u ovom procesu pokazale adaptivnu umjetničku transformaciju. Njihov glas nije bio samo ton; on je postao vidljiv odjek svakom dramskom sukobu.

U razgovorima o procesu rada, članice grupe isticale su da je najveće otkriće bilo spoznaja koliko je njihova muzika zapravo “filmična”. Multimedijalni koncept nije ugušio autohtonost; on je, naprotiv, djelovao kao novo, čisto ogledalo koje je osvijetlilo slojeve te muzike koji su u klasičnom izvođenju često skriveni. Za to kompletna zasluga pripada Karmini Šilec koja u arhaične crnogorske napjeve nije unijela gotovo nikakvu izmjenu, a uspjela je da zvuče savremeno i provokativno, uvijek u dobrom ukusu, umjetnički i zanatski vješto.

Nismo promijenile pjesmu, samo smo promijenile prostor u kojem ona odjekuje

“Nismo promijenile pjesmu, samo smo promijenile prostor u kojem ona odjekuje,” jedna je od ključnih misli koja definiše ovo učešće. Ta sinergija različitih disciplina – muzike, pokreta, glume i tehnologije – stvorila je novu, treću energiju, incirajući drugačije promišljanje kod publike.

Kroz saradnju sa međunarodnim timom, “Đude” su još jednom potvrdile svoju profesionalnost i posvećenost. Izlazak iz zone komfora bio je očigledan, ali je rezultat – predstava koja pomjera granice – vrijedan svakog truda. Njihov zvuk u predstavi “Dara i Stana” živio je kao „čuvar“ vremena, odjek krša koji komunicira sa bilo kojom publikom, bilo gdje u svijetu. Nakon prošlogodšnje saradnje sa Ninom Perović u „Petlji“ pisanoj za Đude, simfonijski orkestar, gusle i elektro-muziku, sada su se desile „Dara i Stana“ i novi eksperimentalni pristup.

Ovim projektom, grupa nije samo prezentovala baštinu Kolašina i Crne Gore; one su joj dale novi život, dokazujući da se najdublje istine o ljudskom biću najbolje govore kada se spoje arhaični krik prošlosti i vizionarska umjetnost budućnosti.

Posebna zahvalnost iskazuje se KotorArtu, koji je kao najveća umjetnička platforma u Crnoj Gori potencirao „Đude“ kao aktere „Petlje“ i „Dare i Stane“. JU Centar za kulturu Kolašin kao sufinansijer, uz Ministarstvo kulture Slovenije i Opštinu Maribor podržao je učešće, a članice ansambla naročito su zahvalne Karmini Šilec i „Kebataoli“ na kreativnom radu i razmjeni iskustava i znanja. Takođe, mariborska premijera iskorištena je i da se posjeti Udruženje Crnogoraca „Komovi“ gdje su mladi članovi iznijeli konstruktivne predloge za moguću buduću saradnju, uz neizbježno crnogorsko gostoprimstvo.

“Đude”: Jelena Miladinović, Danica Šćepanović, Nađa Jeknić, Helena Vuković, Milica Popović i Maša Medenica. Ansambl “Kebataola”: Živa Horvat, Ana Sandrin, Mojca Borko, Jasmina Črnčič, Eva Germ. Autorski tim pored K. Šilec činili su scenograf Dorian Šilec Petek, dizajner svijetla Andrej Hajdinjak, dizajner zvuka Danilo Ženko, saradnik za crnogorsko plesno-muzičko nasljeđe Davor Sedlarević, te organizatorka Marisa Filipčič.